Previše menadžera, premalo onih koji prave: ko zapravo radi posao?
Postoji obrazac koji sam videla u mnogim organizacijama, i nikada se ne završi dobro. Kako kompanija raste, sa njom rastu i slojevi koordinacije: menadžeri, koordinatori, vlasnici procesa, ljudi čiji je posao da prate rad drugih. U međuvremenu broj ljudi koji zaista dizajniraju i grade ostaje isti, ili se smanjuje. Na kraju šačica onih koji prave nosi ceo učinak, okružena ljudima koji od njih traže novosti.
Kako se to dešava
Niko to ne planira. Svaka nova uloga sama za sebe deluje razumno: neko da koordinira klijente, neko da vodi plan razvoja, neko da izveštava upravu. Ali svaka koordinaciona uloga stvara sastanke, zahteve i dokumente koji završe na stolovima onih koji prave. Njihovo vreme se usitni, fokus nestane, a upravo posao koji sva ta koordinacija treba da podrži se uspori.
Držite upravljanje blizu zanata
Verujem da upravljanje najbolje radi kada ostane blizu posla. Lideri koji i dalje razumeju dizajn ili kod, koji mogu da pogledaju ekran i vide šta nije u redu, donose bolje odluke i treba im manje sastanaka za to. To ne znači da menadžeri moraju sami da rade posao. Znači da ga moraju razumeti dovoljno dobro da ga štite, a ne samo da ga prate.
Zaštitite vreme onih koji prave
Druga polovina je zaštita ljudi koji grade. Dugi, neprekinuti blokovi vremena, manje statusnih sastanaka, jasni prioriteti i neko ko upija buku umesto da je prenosi dalje. U mom timu veliki deo mog posla je upravo to: preuzimam koordinaciju na sebe da bi dizajneri i developeri zaista mogli da dizajniraju i razvijaju.
Jednostavno pitanje
Kada projekat deluje sporo, često postavim jednostavno pitanje: ko ovde zaista pravi stvari i koliko svoje nedelje provodi praveći ih? Odgovor je obično otkrivajući. Popravka retko zahteva više ljudi. Zahteva manje prepreka između ljudi koji su već tu i posla zbog koga su zaposleni.
Pročitajte sledeće
Timovi i isporukaUniverzalni vojnik: znanje domena i širina pobeđuju usku specijalnost
Da li vaš dizajn sistem počinje da bledi?
Rado bih čula više →