Dizajni koje sam volela i odbacila, i šta su me naučili
Svaki dizajner ima fioku radova koje je voleo i morao da pusti: koncepte koji nikada nisu isporučeni, ekrane koji su zastareli pre lansiranja, ideje koje su bile prave za trenutak koji je prošao. Dugo sam za njima tugovala. Gledajući unazad, dva veoma različita projekta naučila su me više o tome šta je zaista važno u ovom poslu nego bilo koji dizajn koji sam nastavljala da doterujem.
Reforma koja je išla sporije od dizajna
Pre petnaestak godina, podnošenje poreske prijave kod nas je i dalje značilo papir. Neko ko živi u selu morao je da putuje u grad da je preda lično, a ako je nedostajao ijedan dokument, vraćali su ga kući i morao je ceo put da pređe ponovo. Pridružila sam se timu koji je radio na digitalnom sistemu koji je trebalo da zameni taj ritual.
Bio je to spor posao, kao i svaka reforma. Zahtev je pisan jedne godine, a implementiran dve godine kasnije, što je značilo da je interfejs koji sam dizajnirala često bio zastareo dok ga iko ne upotrebi. Obrasci na koje sam bila ponosna izgledali su staro na dan lansiranja. Kao mladoj dizajnerki, to me je bolelo. Morala sam iznova i iznova da ubijam svoju vezanost za mnoge od tih ekrana, jer proces jednostavno nije mogao da ide brzinom dizajna.
Pa ipak, taj projekat ostaje jedna od najvažnijih stvari na kojima sam ikada radila. Ne zbog toga kako je izgledao, nego zbog onoga što je promenio. Biti deo reforme, nečega zaista vizionarskog za celu zemlju, bilo je mnogo važnije od toga da li dugme prati najnoviji trend. Negde jedna osoba više nije morala dvaput da putuje da bi predala obrazac. To je bio dizajn.
Mali logo koji me je fascinirao više od svega
Na drugom kraju skale, neki od mojih najsrećnijih trenutaka došli su sa najmanjih projekata. Lokalna firma sa jednostavnim zahtevom: nov logo, možda nekoliko strana osnovnih standarda, umesto nečega što je bilo, blago rečeno, zaista užasno. Bez komisija, bez dvogodišnjih rokova, bez stotinu zainteresovanih strana. Samo osoba kojoj je stalo do svog posla i dizajn koji ga je kočio.
Ti projekti su me fascinirali, ponekad više od velikih. Ima nečeg duboko zadovoljavajućeg u tome da se haos pretvori u jasnoću, da gledate kako klijent prvi put kako treba vidi sopstveni posao. Usput sam odbacila mnogo skica, kao i uvek, ali ona koja je preživela nosila je celu priču te male transformacije.
Šta im je zajedničko
Na površini, nacionalna poreska reforma i redizajn malog logotipa nemaju ništa zajedničko. Jedno je trajalo godinama i dotaklo milione ljudi; drugo je trajalo nedeljama i dotaklo jednu firmu. Ali naučili su me istu lekciju iz suprotnih pravaca. Vrednost dizajna nije u artefaktu u koji se zaljubim. Vrednost je u promeni koju donosi nekom drugom.
U reformi sam morala da pustim dizajn da bih služila viziji. U logotipu sam morala da pustim omiljene skice da bih služila klijentu. U oba slučaja, rad je postao dobar tek kada sam prestala da ga štitim i počela da pitam čemu služi.
Voleti posao, a ne piksele
I dalje se zaljubljujem u svoje dizajne; pretpostavljam da se svaki dizajner zaljubljuje, i dan kada to prestane bio bi tužan. Ali sada ih držim lakše. Ekrani koje sam izgubila zbog sporih procesa, koncepti koje sam napustila, logotipi koji nikada nisu izašli iz bloka za skice: ništa od toga nije bilo uzalud. Naučili su me da volim posao, a ne piksele, i da projekat merim ne po tome kako izgleda u mom portfoliju, nego po tome da li je nečiji dan zbog njega postao malo lakši.
Pročitajte sledeće
Javni sektorDizajn javnih usluga kada pravila ne mogu da se menjaju
Da li vaš dizajn sistem počinje da bledi?
Rado bih čula više →