Skupovi koji ne znaju jedan za drugog: building on a client’s design system
Velika organizacija ima svoj dizajn sistem, a nekoliko dobavljača gradi delove proizvoda na njemu. Ugovor propisuje da svi koriste klijentovu biblioteku. Onda je prvog dana otvorite i nađete isto dugme pod tri različita imena. Većina dobavljača ćuti i zaobilazi to. Verujem da je to pogrešan izbor, a ova beleška objašnjava zašto.
Skupovi koji ne znaju jedan za drugog
U matematici dva skupa mogu da stoje jedan pored drugog bez ijednog zajedničkog elementa. Ne utiču jedan na drugi i ništa jedan drugom ne duguju. Veliki projekti iznutra često izgledaju tako. Tim klijenta ima svoju biblioteku, svaki dobavljač ima svoj deo, i svako imenuje, rešava i isporučuje kao da drugi ne postoje.
To radi samo dok niko ne primeti preklapanje. Onog trenutka kada shvatite da vaš i njihov rad dele iste komponente, iste obrasce i iste korisnike, više niste zaseban skup. U preseku ste, i šta god da je tamo pokvareno, sada je delom i vaše.
Zašto imenovanje prvo pukne
Kada sistemu nedostaje registar komponenti, ne postoji merodavno mesto koje kaže šta postoji. Zato svaki tim ono što gradi imenuje po svom. Kartica postaje pločica u jednom proizvodu i panel u drugom, svaka sa malo drugačijim ponašanjem. Developeri kopiraju šta prvo nađu, a dizajneri gube veru u biblioteku jer više ne odražava ono što je u produkciji.
Loše imenovanje je simptom koji ljudi primete. Osnovno stanje je to što niko ne odlučuje šta pripada sistemu, pa on raste u svim pravcima odjednom.
Dva laka izlaza
Prvi je ćutanje. Sklopite malu sopstvenu biblioteku pored njihove; odgovara vašem roku, i niko ne mora da trpi neprijatan razgovor. Godinu dana kasnije klijent ima dva sistema, od kojih nijedan ne radi.
Drugi je žalba. Nabrojite sve što ne valja i pošaljete to naviše. Sve može da bude tačno, ali niko ne voli da to čuje od dobavljača, a lista problema bez ponude je samo još posla na tuđem stolu.
Šta ja radim umesto toga
Kada se nađem u tom preseku, smatram svojom odgovornošću da to kažem i ponudim pomoć, jer smo u tom trenutku jedan tim, šta god ugovor kaže o tome ko šta gradi. Pitam pre nego što bilo šta popravim. To je njihov sistem, pa ponuda mora da dođe prva.
Onda započinjem jednostavan registar onoga što već postoji: svaka komponenta, kako se zove, gde živi i šta radi. Predstavljam ga kao mapu, a ne kao popis grešaka, i većina klijenata nikada nije videla svoj sistem prikazan na taj način. Šta god moj deo zahteva povrh toga, držim tankim i imenujem tako da kasnije može da se vrati u njihovu biblioteku, umesto da raste pored nje.
Svako odstupanje koje nađem vraća se kao predlog. Ne „vaše dugme je pogrešno“, nego „evo tri dugmeta koja rade isti posao, i ovo je ono koje bih zadržala“.
Šta se menja
Klijent dobija registar koji nikada nije imao, a koristi imaju i svi ostali dobavljači, uključujući one koji su ćutali. Imenovanje počinje da se smiruje, jer konačno postoji jedno mesto koje se konsultuje. A vi prestajete da budete viđeni kao dobavljač koji isporučuje komponentu i počinjete da budete viđeni kao neko kome je stalo do celine. Po mom iskustvu, to je i dobavljač koga klijenti ponovo zovu.
Kada ponuda nije prihvaćena
Ponekad je odgovor ne, ili ne još. To je njihovo pravo. Tada dokumentujem šta sam našla, svoj sloj držim čistim i povratnim, i obnavljam ponudu kada je trenutak povoljniji. Biti odgovoran za presek ne znači preuzeti kontrolu nad njim.
Nijedan klijent nije srećan kada čuje da mu je sistem pokvaren. Svaki klijent je srećan kada dobije registar za koji nije ni znao da mu nedostaje.
Pročitajte sledeće
Dizajn sistemiKako održati dizajn sistem živim: vlasništvo, dug i male redovne popravke
Gradite na sistemu koji baš ne drži?
Rado bih čula više →