Procena dizajnerskog posla tako da ljudi mogu da planiraju oko nje
Pre ili kasnije, svakom dizajneru se postavi isto pitanje: koliko će trajati? Projekt menadžerima treba broj, klijentima budžet, a developerima informacija kada će ekrani stići. Pitanje je fer. Teškoća je u tome što se dizajnerski posao ne deli na sate i dane onako uredno kako bi svi želeli, a pretvaranje da se deli je način na koji projekti upadaju u probleme.
Dizajn nije inženjering
Inženjerski posao, uz svu svoju složenost, često može da se razbije na zadatke sa prilično predvidivim naporom. Dizajn je drugačiji. Deo njega je izvođenje, koje može da se proceni, ali veliki deo je razmišljanje: razumevanje problema, istraživanje pravaca, odbacivanje većine njih i prepoznavanje pravog kada se pojavi. Taj deo ne prati štopericu. Rešenje može da stigne za sat ili da traje nedelju dana, a razlika retko zavisi samo od truda.
Zato kada procenjujem dizajn, iskrena sam u vezi sa tom neizvesnošću umesto da je sakrijem u samouveren broj. Cilj nije precizna cifra. Cilj je procena oko koje ljudi mogu da planiraju, sa jasno vidljivim rizicima.
Razmišljanje u tri dimenzije
Ono što dizajn čini planabilnim je dobra mapa posla, a o toj mapi razmišljam skoro kao o kocki. Jedna strana je širina: ekrani, tokovi i moduli koji proizvodu trebaju. Druga je dubina: za svaki od njih, stanja, granični slučajevi, responzivne verzije, prazni ekrani i poruke o greškama kojih se niko ne seti dok ne nedostaju. Treća je vreme: faze, od istraživanja preko koncepata i detaljnog dizajna do predaje i podrške tokom razvoja.
Posmatranje posla u sve tri dimenzije potpuno menja procenu. Lista od dvadeset ekrana zvuči izvodljivo. Dvadeset ekrana, svaki sa pet stanja, dve prelomne tačke i dizajn sistemom koji mora da ih podrži, kroz četiri faze, je drugačiji razgovor, i mnogo iskreniji. Kada je kocka mapirana, svaki deo može da se proceni, rasporedi i dodeli, a ukupan broj prestaje da bude nagađanje.
Ono van obima ide prvo
Najvažniji deo svake procene koju napišem nije ono što je uključeno. To je ono što nije. Navodim to prvo, jasno i jednostavnim rečima, jer su granice dizajnerskog obima neverovatno lako preći. Ovde mali dodatni ekran, tamo ilustracija, brzo osveženje logotipa, nekoliko banera za lansiranje, prezentacija za upravu: svaki zahtev zvuči sitno, a zajedno mogu da udvostruče posao a da niko ne primeti dok rok ne probije.
Stavljanje onoga što je van obima na vrh nije stvar otežavanja. Štiti sve. Klijent tačno zna šta plaća, tim tačno zna šta je obećao, a kada stigne nov zahtev, postoji mirna, zajednička referenca za odluku da li se uklapa, čeka ili postaje nov posao.
Planabilno, a ne precizno
Procena napravljena na ovaj način nikada neće biti tačna do sata, i ne treba da se pretvara da jeste. Ono što nudi je bolje: jasnu mapu posla, iskrene raspone tamo gde je neizvesnost stvarna i čvrste granice oko obima. Projekt menadžeri mogu sa njom da planiraju, developeri da rasporede rad, a klijenti da odrede budžet. A kada se nešto promeni, a uvek se nešto promeni, svi mogu da vide šta se pomerilo i zašto.
To je, na kraju, ono što ljudima zaista treba kada pitaju koliko će dizajn trajati. Ne obećanje, nego plan kome mogu da veruju.
Pročitajte sledeće
Timovi i isporukaVođenje UX i frontend tima kroz mnogo paralelnih projekata
Da li vaš dizajn sistem počinje da bledi?
Rado bih čula više →